Jugoslavija i II. svjetski rat
U Kraljevini Jugoslaviji (1918–41)
Ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) provedeno je protivno federalističkoj koncepciji koju su zastupale hrvatske političke elite, a nije ga potvrdio ni Hrvatski sabor. Osim toga, provedeno je uz političku i vojno-policijsku represiju – prosvjedi koji su 5. 12. 1918. izbili u Zagrebu ugušeni su u krvi (tzv. prosinačke žrtve).
Hrvatsko pitanje, sintagma kojom se označuje borba hrvatskog naroda, ponajviše u međuratnom razdoblju (1918–41), za priznanje nacionalne posebnosti.
S nametnutim ustavom (1921), koji je izglasan nekvalificiranom većinom, zatim otvorenom kraljevom diktaturom (1929) te tzv. Oktroiranim ustavom (1931), Kraljevina Jugoslavija bila je u trajnoj političkoj krizi. Zbog neriješenoga nacionalnoga, gospodarskoga i socijalnoga pitanja u zemlji su vladali političko nezadovoljstvo i napetost. Kriza je dosegnula vrhunac atentatom na hrvatske predstavnike u Narodnoj skupštini 1928, kad je stradao i vođa hrvatske oporbe Stjepan Radić, te se sve dalje prenosila na odnose između Hrvata i Srba.
Nakon atentata na kralja Aleksandra I. u Marseilleu 1934, vlast je preuzeo knez Pavle. Na njegovu inicijativu sklopljen je 1939. sporazum između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i političkoga vođe hrvatskoga naroda Vladka Mačeka. Tim sporazumom uspostavljena je Banovina Hrvatska kao jedinica sa znatnim stupnjem autonomije unutar Kraljevine, no samo do travnja 1941.
Drugi svjetski rat (1941–45)
Nakon vojnoga sloma Kraljevine Jugoslavije pod naletom snaga sila Osovine u travnju 1941, Hrvatska se s Bosnom i Hercegovinom našla u sastavu novouspostavljene Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koju je pod njemačkom i talijanskom zaštitom proglasila nacionalistička skupina pod vodstvom Ante Pavelića (ustaše). Prethodno je Maček odbio mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. Ostali dijelovi Jugoslavije priključeni su silama Osovine ili su u njima uspostavljeni kvislinški režimi.
Osim ustaša, koji su prema njemačkomu nalogu uveli rasne zakone te počeli progoniti Srbe, Rome, Židove i političke neistomišljenike, s okupatorom su surađivali i četnici, sastavljeni od paravojnih srpskih jedinica i pripadnika poražene kraljevske vojske. Četnici su djelovali i u pojedinim dijelovima Hrvatske, a cilj im je bio na ruševinama Jugoslavije uspostaviti veliku Srbiju, koja bi, uza Srbiju, uključivala cijelu Bosnu i Hercegovinu te polovicu Hrvatske.
Sisački partizanski odred, prvi odred narodnooslobodilačke vojske Hrvatske i jedna od prvih organiziranih antifašističkih postrojbi u okupiranoj Europi, osnovan 22. VI. 1941. u blizini Siska. Pripadnici odreda bili su po nacionalnosti Hrvati, što je potaknulo širenje partizanskoga pokreta i među srpskim stanovništvom. Jedan od pripadnika odreda bio je i Janko Bobetko, poslije hrvatski general te načelnik Glavnoga stožera Hrvatske vojske u Domovinskom ratu (1991–95). Datum osnutka te jedinice u Hrvatskoj se danas obilježava kao Dan antifašističke borbe te sjećanja na prinos pobjedi Saveznika i slobodi Europe.
Iako se NDH željela prikazati kao zadovoljenje vjekovne težnje hrvatskoga naroda za samostalnom državom, ubrzo se velik broj njezinih građana, razočaran njemačko-talijanskom okupacijom, prepuštanjem dijela Dalmacije Talijanima, ustaškim terorom te četničkim zločinima protiv Hrvata, bosanskih muslimana i partizana, priključio antifašističkoj borbi pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita. Već 22. lipnja 1941. kraj Siska je formiran prvi hrvatski partizanski odred, a ubrzo potom partizanske jedinice osnivaju se i u drugim dijelovima zemlje. Hrvatski partizani formirali su vlastiti Glavni štab Hrvatske pod političkim vodstvom Andrije Hebranga.
Nakon neuspjeha partizanskog ustanka u Srbiji 1941, težište otpora prebacuje se u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Ondje se vode glavne partizanske operacije, a u njima ponajviše sudjeluju borci s područja Hrvatske. Primjerice, tijekom njemačko-talijanskih ofenziva na Neretvi i Sutjesci u Bosni i Hercegovini 1943. više od polovice partizanskih boraca bilo je iz Hrvatske (od 7300 poginulih na Sutjesci, njih 4246 bili su iz Hrvatske). Od 1943. partizanski pokret otpora podupirale su i glavne savezničke sile, koje su uspostavile vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske na čelu s Titom. Osim što su na sebe borbeno vezali, a naposljetku i porazili znatne njemačke vojne snage, hrvatski i drugi jugoslavenski partizani pridonijeli su antifašističkoj borbi i neprestanim sabotažama željezničkih pruga preko kojih su se sile Osovine opskrbljivale rumunjskom naftom. Ukupno je sabotirano 1800 vlakova, zbog čega je Hitler za osiguranje pruge već 1942. angažirao tisuće vojnika, no bez većeg uspjeha.
Pokret otpora. Već potkraj 1942. u Hrvatskoj je bilo oko 25 000 pripadnika partizanskoga pokreta, ujesen 1943. bilo ih je 100 000, a potkraj 1944. više od 150 000. Od ukupno 26 partizanskih divizija pod zapovjedništvom Vrhovnoga štaba 1943, bilo ih je 11 hrvatskih, 7 bosanskohercegovačkih, 5 slovenskih, 2 srbijanske i 1 crnogorska. Hrvatska je među rijetkim europskim zemljama koje su se u II. svjetskom ratu oslobodile bez borbene pomoći kopnenih snaga Saveznika. Na to da suvremena Republika Hrvatska svoju državnost temelji i na Hrvatskoj koja je nastala u otporu prema silama Osovine poziva se i preambula današnjega hrvatskog Ustava.
Zahvaljujući respektabilnoj snazi, hrvatski su partizani tijekom rata držali velike dijelove domovine pod svojim nadzorom, konstituirajući tijela vlasti na oslobođenom teritoriju. U lipnju 1943. na zasjedanjima predstavnika hrvatskih partizana u Otočcu i na Plitvičkim jezerima osnovano je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), na čelu s glasovitim pjesnikom Vladimirom Nazorom, kao najviše političko predstavničko tijelo antifašističkoga pokreta u Hrvatskoj. U jesen 1943. slično je tijelo osnovano i u susjednoj Bosni i Hercegovini (ZAVNOBiH). Predstavnici tih dvaju tijela sudjelovali su u obnovi jugoslavenske države kao demokratske federacije na II. zasjedanju Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 29. XI. 1943. u Jajcu. Odluke donesene na tom zasjedanju drže se činom utemeljenja poratne federalne Jugoslavije. Na temelju odluka II. zasjedanja AVNOJ-a zastupnici ZAVNOH-a na III. zasjedanju u Topuskom u svibnju 1944. konstituirali su Federalnu Državu Hrvatsku kao jednu od šest jugoslavenskih federalnih država te obnovili Hrvatski sabor.
Potkraj 1944, nakon oslobođenja Beograda i poraza četnika u Srbiji te amnestije za prebjege iz kvislinških jedinica (do 15. I. 1945), partizanski se pokret dodatno širi, no pod Titovim vodstvom postaje ideološki sve isključiviji, a njegova hrvatska komponenta marginalizirana. U takvom kontekstu rat na hrvatskom prostoru završio je u svibnju 1945. vojnim slomom NDH, uspostavom centraliziranoga komunističkog režima u Beogradu te surovim obračunom s poraženim snagama, civilima osumnjičenima za suradnju s ustaškim režimom i svim neistomišljenicima, a i s pripadnicima njemačke i austrijske manjine.
U jugoslavenskoj federaciji (1945–90)
U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (od 1963. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – SFRJ) Hrvatska je dobila današnje granice, međutim njezino je ratno vodstvo djelomice marginalizirano (Andrija Hebrang). Čistke unutar komunističkoga režima bile su osobito izražene nakon Titova razlaza sa Staljinom 1948.
Unatoč deklariranomu federalističkomu ustroju, proglašenim načelima o republičkoj državnosti i nacionalnim pravima, komunistička je vlast sustavno nijekala hrvatsku državnu individualnost, što je 1960-ih dovelo do Hrvatskoga proljeća, kulturnoga i političkoga pokreta pod vodstvom dijela Saveza komunista Hrvatske te dijela kulturnih i znanstvenih djelatnika okupljenih oko Sveučilišta u Zagrebu i Matice hrvatske. Taj je reformni pokret tražio priznanje i zaštitu hrvatskoga književnog jezika, jačanje položaja republika nasuprot federaciji, samoupravnu demokratizaciju društva i uvođenje nekih oblika tržišnoga gospodarstva.
Iako je jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito 1971. slomio pokret, a njegove sudionike politički i sudski progonio, ustavom iz 1974. jugoslavenske su republike priznate kao nositelji suvereniteta pojedinih nacija te su dobile veća prava. Takva je Titova politika bila izraz potrebe za održavanjem ravnoteže između federalističkih (Hrvatska, Slovenija) i centralističkih snaga u Beogradu.
Nakon Titove smrti pojedina su republička vodstva, poglavito u Srbiji i Crnoj Gori, iskazala nezadovoljstvo tim promjenama, te su se otvoreno zalagala za preustroj Jugoslavije, najprije na jugoslavenskoj unitarističkoj i centralističkoj osnovi, a od kraja 1980-ih i na velikosrpskoj. To je izazvalo otpor u Hrvatskoj i Sloveniji, koje su zatražile preustroj države na konfederalnoj osnovi. Sukob tih dviju koncepcija doveo je u prvoj polovici 1990-ih do otvorene agresije Srbije, Crne Gore te federalne vojske (JNA) na Sloveniju (1991), Hrvatsku (1991–95) te Bosnu i Hercegovinu (1992–95).
Alpe–Jadran. Još kao jugoslavenska republika Hrvatska je 1978. sa Slovenijom, talijanskim regijama Furlanijom-Julijskom krajinom i Venetom te austrijskim saveznim zemljama Koruškom, Štajerskom i Gornjom Austrijom utemeljila Radnu zajednicu Alpe–Jadran. Ta je organizacija 1980-ih postupno širila članstvo, ostvarivši na zasadama zajedničkoga povijesnog naslijeđa i dobrosusjedskih odnosa projekte na području gospodarstva, prostornoga planiranja, promicanja položaja manjina i zaštite okoliša.