hrvatska.eu zemlja i ljudi
Kultura

Umjetnički obrt i dizajn

U Hrvatskoj su već u 18. st. postojale veće radionice za proizvodnju uporabnih i ukrasnih predmeta (peći, kamenine, stakla, keramike, namještaja), a zaslugom arhitekta Hermana Bolléa osnovana je 1882. u Zagrebu Obrtna škola (danas Škola primijenjene umjetnosti i dizajna), koja je razvila različite odjele i programe sukladne zahtjevima suvremenoga društva i trendovima oblikovanja. Smjer dizajna tekstila i odjeće otvoren je pak 1973. unutar Više tekstilne škole, koja je s Institutom za tekstil i odjeću 1991. ušla u sastav Tekstilno-tehnološkoga fakulteta, a 1989. osnovan je Studij dizajna pri Arhitektonskomu fakultetu.

Osobite zasluge za unaprjeđenje hrvatske primijenjene umjetnosti imao je Tomislav Krizman, koji se u okviru udruge Djelo (1926) zauzimao za uklapanje pučke umjetnosti u suvremene oblike.

Produkt dizajn. Posebnu pozornost opremi i unutrašnjemu uređenju pridaju arhitekti, već početkom stoljeća Viktor Kovačić, a u međuratnom razdoblju na tragu funkcionalističkih ideja Stjepan Planić, Juraj Denzler, Mladen Kauzlarić i drugi. Za industrijskoga zamaha nakon 1945. nastaju uvjeti za suvremeno oblikovanje serijske proizvodnje. Velik utjecaj imali su reformirana Obrtna škola te skupina EXAT 51, koja se zalagala za sintezu svih likovnih disciplina likovnoga i primjenu avangardnih ideja. Proizvodnim programima posebno se istaknuo Bernardo Bernardi, autor pionirskih tzv. total-dizajn projekata javnih prostora. Prva hrvatska dizajnerska grupacija (Studio za industrijsko oblikovanje, SIO) nastaje 1956. te uz većinu članova skupine EXAT 51 okuplja i druge istomišljenike (Mario Antonini, Vladimir Frigić, Boris Babić).

Sofa, dio salonske garniture (Varaždin, 1835)
Raul Goldoni surađivao je s tvornicama stakla, poput tvornice Kristal u Samoboru, te sa staklarskim radionicama u Muranu, stvarajući uz dizajn uporabnih predmeta i unikatne slobodne forme.
Vjenceslav Richter, naslonjač (1952)
Bernardo Bernardi, interijer Otvorenoga sveučilišta u Zagrebu (1961)
Tomislav Krizman, Marya Delvard, plakat, oko1908.
Ljubo Babić, naslovnica časopisa, 1919. Uz Lj. Babića plakatnim se rješenjima ističu autori koji uglavnom oblikuju u kasnosecesijskim i art déco oblicima, te profesionalni grafički atelijeri (Tri, Imago).

Radi unaprjeđivanja dizajnerskoga procesa osnovan je 1964. u Zagrebu i Centar za industrijsko oblikovanje (CIO). Istodobno sazrijeva naraštaj dizajnera koji ne oblikuje samo ambalažu ili namještaj (Bogdan Budimirov, Oleg Hržić) nego i kućanske aparate, uredsku opremu, sofisticirane objektive (Davor Grünwald, Bruno Planinšek, Vladimir Frgić, Vladimir Robotić i Noe Maričić) te kamp-prikolice (Đuro Griesbach), pa i lokomotive (Zlatko Kapetanović). Istim izazovima odazvao se i naraštaj oblikovatelja 1980-ih (Božidar Lapaine, Jasenka Mihelčić, Zlatko Kapetanović, Marijan i Mladen Orešić). Suvremeni hrvatski dizajneri, okupljeni u kreativnim kolektivima (Prostoria, Grupa, Numen/For use, Redesign, Brigada), okreću se oblikovanju namještaja, s povremenim izletima u druge grane, poput dizajna igračaka (Marko Pavlović).

Grafički dizajn. Domaći ilustratori, uglavnom slikari (Tomislav Krizman, Ljubo Babić), javljaju se na prijelazu 19. u 20. st., većinom secesijskim ostvarenjima. Nakon 1945. prodiru modernistički principi, za koje se zauzimaju članovi skupine EXAT 51. Istodobno nastaje procvat ilustracije dječje literature, koja se nadovezuje na prijeratne uspjehe Vladimira Kirina i Andrije Maurovića. Oko dječjega lista Radost i Vilka Glihe Selana okupljaju se Mladen Veža, Cvijeta Job, Ivan Antolčić. Nove generacije predvodi Svjetlan Junaković, a danas se maštovitim djelima ističu Tomislav Torjanac i Zdenko Bašić.

Mihajlo Arsovski, dizajn znaka za Teatar &TD, sredina 1960-ih
Milan Vulpe, Chromos, plakat, 1950-e
Aleksandar Srnec, naslovnica časopisa, 1955.
Boris Bućan, Žar ptica i Petruška (1983)
Boris Ljubičić, dizajn znaka za VIII. mediteranske igre u Splitu (1979)
Mirko Ilić, ilustrator omladinskih (Polet) i mainstream tiskovina (Start, Danas) te plakata (film Crveni i crni, 1985), koji se posebice dokazao u političkoj ilustraciji u američkom tisku (Time, The New York Times).

Kao poseban vid vizualne komunikacije izdvajaju se plakati, koji se od početka 20. st. razvijaju ponajviše zaslugom T. Krizmana, te promidžbeni radovi. Tijekom i neposredno nakon II. svjetskog rata plakat je uglavnom imao ulogu političke promidžbe (Edo Murtić), a estetski preokret donosi početkom 1950-ih skupina EXAT 51. Zadnja desetljeća 20. st. obilježili su Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Boris Ljubičić i Mirko Ilić.

Temelje suvremene hrvatske keramike postavila je Blanka Dužanec, nastavnica na Obrtnoj školi. Najživlje razdoblje moderne keramičke umjetnosti 1970-ih obilježili su Hanibal Salvaro, Ljerka Njerš, Božena Štih-Balen, Dora Pezić-Mijatović, Ana Hutinec, Vladimir Kučina, a na njihova se iskustva nastavljaju Edith Merle, Robert Baća i Bojana Švertasek.

Nakon književnoga časopisa Quorum iz 1980-ih (Dejan Kršić, Boris Malešević) u 1990-ima se događa procvat časopisa i fanzina (Arkzin, Libra Libera, Frakcija, Numen, Nomad) te dizajna (Bruketa & Žinić, Cavarpayer, Laboratorium, Greiner i Kropilak), u kojem se velika pozornost pridaje pismu i tipografiji (Dejan Dragosavac, Damir Gamulin), što će poslije u drugim medijima zavidno razviti Nikola Đurek.

Modni dizajn. Razvoj građanskoga sloja u 19. st. doveo je do modnog osvješćivanja i u Hrvatskoj, gdje se i nacionalna samosvijest izražavala tzv. ilirskim odijelom, inspiriranim hrvatskom narodnom nošnjom. Modne informacije donose katalozi robnih magazina te specijalizirani inozemni časopisi i prvi modni časopis na hrvatskom jeziku Parižka moda (od 1895), u kojem se reklamirala roba iz zagrebačkih dućana (Baumgartnerov dućan i njegova prva hrvatska tvornica tekstila) ili austrijske tvrtke Kastner i Öhler, koja 1890. na početku Ilice otvara trgovačku kuću s kavanom. Slobodarska i liberalna klima secesije početkom 20. st. u modni izričaj unosi jednostavnost i praktičnost, što su u obzir uzimali i prvi poznati zagrebački dizajneri, koji su se usavršavali u Londonu, Parizu i Beču (Đuro Matić, Ivan Božičević, Josip Pest).

Bela Čikoš-Sesia, haljina koju je oblikovao 1905–10. za svoje slikarske modele, vjerojatno po uzoru na Gustava Klimta i tzv. reformiranu haljinu; proizvod Industrije Berger.
Modna revija kreatorice Žuži Jelinek, 1959.
U 1960-ima moda izlazi na ulice – manekenke Nuša Marović i Irena Uhl na tržnici Dolac u Zagrebu.
Modna revija Zlatna igla, održava se u Zagrebu od 1935.
Nenad Roban, broš
Od kasnih 1930-ih razvija se tapiserija; na Obrtnoj školi djelovala je Mira Ovčačik-Kovačević, a među prvim su autorima umjetničke tapiserije slikari Edo Kovačević, Marija Zidarić, Edo Murtić, Ivan Rabuzin. Novo razdoblje suvremene hrvatske tapiserije započelo je monumentalnim skulpturama Jagode Buić.

Modnom svakidašnjicom sredinom 1920-ih zavladao je još opušteniji stil odijevanja. Uza zagrebačke dućane koji promiču parišku modu, procvat je domaćih salona, poput onih Melle Zwieback za žensku i V. Vidrića za mušku odjeću, cipela Otta Brauna, šešira Dragice Šmid te Angeline i Dragice Pejak, koje su izlagale na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937, kao i Mila Granitz, Marija Hadjina, Hanja Sekulić (haljine), dok su čipkarice iz Lepoglave pod vodstvom Danice Brössler na izložbi osvojile zlatnu medalju. U drugoj polovici 20. st. tvornice tekstila i obuće niču po cijeloj Hrvatskoj. U njima se dizajn okreće praktičnomu i funkcionalnomu, a ostatci visoke mode njeguju se u rijetkim modnim salonima, poput onoga Žuži Jelinek. No već 1960-ih sazrijevaju novi fenomeni (revije visoke mode, veća popularnost ženskoga tiska, moderne robne kuće i butici) te generacija modnih autora, poput Rikarda Gumzeja, Velimira Mateja, Katarine Balogh te Vesne i Drage Muhić. Postmodernistička klima 1980-ih dovodi do snažnoga povezivanja mode s umjetnošću. Dizajneri, koje predvode Ante Tonči Vladislavić, Branka Donassy, Davor Klarić, Nada Došen, Dženisa Pecotić, Oleg Hržić i Nada Kobali (šeširi), počinju njegovati eksperimentalan i inovativan pristup. Idući su naraštaji nastojali odgovoriti na novu društveno-ekonomsku situaciju i globalizacijske izazove, pogotovo na nestajanje tekstilne industrije, okupljajući se oko tjedna mode (Fashion.hr pod vodstvom Vinka Filipića) te predstavljanja hrvatske mode u prvim koncept dućanima Prostor (u Rovinju) i From Designers With Love (u Zagrebu). Početkom 21. st. promišljenim su se dizajnom nametnuli Silvio Vujičić, Ivana Omazić, Mauro Massaroto te Martina Vrdoljak Ranilović i Nataša Mihaljčišin (nekoć I-Gle).

U oblikovanju cjelokupnoga vizualnog dizajna istaknuli su se M. Arsovski (Teatar &TD), koji je na egzatovski pristup nadogradio utjecaje tadašnje popularne kulture, Zvonimir Lončarić i Nedeljko Dragić (Svjetski festival animiranih filmova) te i u svijetu nagrađivani B. Ljubičić (Mediteranske igre, Hrvatska radiotelevizija) i B. Bućan (HNK u Splitu i Zagrebački simfoničari), čiji je plakat za predstavu Žarptica/Petruška (HNK Split, 1983) počašćen i naslovnicom kataloga izložbe The Power of Poster (Muzej Victoria & Albert u Londonu).

Karikatura

Karikatura se javlja u drugoj polovici 19. st. u humorističkim i satiričkim novinama (Podravski jež, Zvekan, Vragoljan). Prvu polovicu 20. st. obilježili su prvi trajniji humoristički časopisi zagrebačke Koprive (1906–40) i splitski Duje Balavac (1908–23), u kojima su se okušali umjetnici poput Emanuela Vidovića, Josipa Račića, Vilka Gecana, Andrije Maurović i Antuna Motike, a između dvaju svjetskih ratova profilirale snažne autorske osobnosti Branimir Petrović, Pjer Križanić i Sergej Mironovič Golovočenko.

Kerempuh
Oto Reisinger
Davor Štambuk
Nedeljko Dragić, Tupko, nagrađen 1971. u Montrealu.

Nakon II. svjetskog rata u zagrebačkom Kerempuhu karijere među ostalim započinju Alfred Pal, Vlado Delač, Ivo Kušanić, Ico Voljevica, Oto (Oton Anton) Reisinger i Borivoj Dovniković. Sljedeća generacija okupljena je u Paradoksu krajem 1960-ih (Nedeljko Dragić, Ivan Vitez), a bavila se uglavnom karikaturom bez riječi. Nastavljajući karikaturama propitivati različite teme, u Splitu počinje 1979. izlaziti Berekin (Tonči Kerum i Dubravko Mataković), a u obnovljenom Kerempuhu (1974) objavljuju Srećko Puntarić, Mojmir Mihatov i Joško Marušić. Zapaženu karijeru izgradio je Davor Štambuk u Francuskoj (France Dimanche), a domaći čitatelji mogli su ga pratiti u tiskovinama Start i Slobodna Dalmacija.

Strip

Razvoj stripa u Hrvatskoj, kao i u svijetu, povezan je s pojavom karikatura u satiričnim listovima na prijelazu 19. u 20. st. Prvim hrvatskim stripom drži se Maks i Maksić, koji je od 1925. po uzoru na stripove Wilhelma Buscha crtao ruski emigrant Sergej Mironovič Golovčenko. Procvatom novinskih stripova sredinom 1930-ih u Sjevernoj Americi i Europi nastupa i zlatno doba hrvatskoga stripa: u Zagrebu izlazi više magazina, novine redovito serijaliziraju američke i domaće stripove, a djeluje i snažna skupina crtača (Andrija Maurović, Walter Neugebauer, Ferdo Bis) i scenarista (Krešimir Kovačić, Franjo Fuis, Norbert Neugebauer). U drugom zlatnom razdoblju 1950-ih, vezanomu uz magazin Plavi vjesnik, djelovao je isti autorski krug (uza Žarka Bekera i Zdenka Svirčića) te najznačajniji novi crtač s europskim odjekom Julio Radilović Jules; scenaristi su Zvonimir Furtinger (s Julesom ostvaruje klasični hrvatski strip Kroz minula stoljeća), Rudi Aljinović i Marcel Čukli. Razvija se i humoristički strip karikaturalnoga crteža, u djelima Julesa, Vladimira Delača, Borivoja Dovnikovića, Ivice Bednjanca i Ota Reisingera. Mnogi crtači i stripovi povezani su i sa Zagrebačkom školom crtanog filma, neki autori koje također rade stripove (Dušan Vukotić, Nedeljko Dragić, Dovniković).

Andrija Maurović, Čuvaj se senjske ruke
Julio Radilović, Kroz minula stoljeća
Edvin Biuković i Darko Macan, Grendel Tales
Helena Klakočar, Nemirno more, nagrađena 2000. u Angoulêmeu.

Estetska prekretnica bila je pojava tzv. treće generacije u drugoj polovici 1970-ih, odnosno skupine Novi kvadrat, kojoj su pripadali Mirko Ilić i Igor Kordej, koji stječu svjetski ugled, te Ninoslav Kunc, Krešimir Zimonić i, za hrvatski strip najznačajniji, Radovan Devlić (Macchu Pichu, Ćiril i Metod, Huljice). Poslije hrvatski strip nastavlja grafičke tendencije Novoga kvadrata (međunarodno cijenjeni Milan Trenc i Danijel Žeželj), realizam komercijalnoga stripa (Kordej, Edvin Biuković, Esad T. Ribić, Goran Parlov i Goran Sudžuka postaju uglednim imenima svjetskoga stripa, kao i scenarist Darko Macan), a razvija se i nezavisni i alternativni autorski strip (Dubravko Mataković, Dušan Gačić, međunarodno nagrađivana Helena Klakočar, Ivana Armanini, Irena Jukić Pranjić, Magda Dulčić).