Hrvatsko proljeće, skup 1971. u Zagrebu. Najistaknutiji politički vođe pokreta bili su Savka Dabčević-Kučar (1923–2009) i Miko Tripalo (1926–95). Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću nakon 1971. osuđeno je više od 2000 ljudi, a desetci tisuća otpušteni su s posla ili degradirani. Zabranjen je rad Matice hrvatske te su ugašeni mnogobrojni listovi i časopisi, poput Hrvatskoga tjednika, koji je uređivao Vlado Gotovac (1930–2000). Nastupilo je razdoblje »hrvatske šutnje«, koje je potrajalo do 1989.

Povijesni pregled

Jugoslavija i II. svjetski rat

(1918-1990)

U Kraljevini Jugoslaviji (1918–41)

Ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) provedeno je protivno federalističkoj koncepciji koju su zastupale hrvatske političke elite, a nije ga potvrdio ni Hrvatski sabor. Osim toga, provedeno je uz političku i vojno-policijsku represiju – prosvjedi koji su 5. 12. 1918. izbili u Zagrebu ugušeni su u krvi (tzv. prosinačke žrtve).

Hrvatsko pitanje, sintagma kojom se označuje borba hrvatskog naroda, ponajviše u međuratnom razdoblju (1918–41), za priznanje nacionalne posebnosti.

S nametnutim ustavom (1921), koji je izglasan nekvalificiranom većinom, zatim otvorenom kraljevom diktaturom (1929) te tzv. Oktroiranim ustavom (1931), Kraljevina Jugoslavija bila je u trajnoj političkoj krizi. Zbog neriješenoga nacionalnoga, gospodarskog i socijalnog pitanja u zemlji je vladalo političko nezadovoljstvo i napetost. Kriza je dosegnula vrhunac atentatom na hrvatske predstavnike u Narodnoj skupštini 1928, kad je stradao i vođa hrvatske oporbe Stjepan Radić. Ta se kriza sve dublje prenosila na odnose između Hrvata i Srba.

Stjepan Radić (1871–1928), političar, utemeljitelj Hrvatske pučke seljačke stranke (poslije Hrvatska seljačka stranka) i politički vođa Hrvata nakon I. svjetskog rata. Istupajući protiv centralizma i velikosrpske hegemonije, tražio je federativno uređenje Jugoslavije. Umro je 1928. od posljedica atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini.
Banovina Hrvatska 1939.
Milan Šufflay (1879–1931), povjesničar. Ubijen zbog kritike vladajućega jugoslavenskog režima, na što su A. Einstein i H. Mann uputili javni prosvjed i pozvali svjetsku javnost na zaštitu hrvatskog naroda od jugoslavenskog režima.

Nakon atentata na kralja Aleksandra I. u Marseilleu 1934, vlast je preuzeo knez Pavle. Na njegovu inicijativu sklopljen je 1939. sporazum između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i političkog vođe hrvatskog naroda Vladka Mačeka. Tim sporazumom uspostavljena je Banovina Hrvatska kao jedinica sa znatnim stupnjem autonomije unutar Kraljevine, no samo do izbijanja II. svjetskog rata.

Drugi svjetski rat (1941–45)

Nakon vojnoga sloma Kraljevine Jugoslavije pod naletom snaga sila Osovine u travnju 1941, Hrvatska se s Bosnom i Hercegovinom našla u sastavu novouspostavljene Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koju je pod njemačkom i talijanskom zaštitom proglasila nacionalistička skupina ustaša pod vodstvom Ante Pavelića. Prethodno je Maček odbio mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. Ostali dijelovi Jugoslavije priključeni su silama Osovine ili su u njima uspostavljeni kvislinški režimi.

Josip Broz Tito (1892–1980), jugoslavenski političar i državnik, po nacionalnosti Hrvat. Kao generalni sekretar Komunističke partije bio je za II. svjetskog rata pokretač i organizator antifašističkog ustanka i borbe na području Jugoslavije te vrhovni vojni zapovjednik. Nakon rata neupitni šef države i partije sve do smrti.
Ustanak u Villefranche-de-Rouergueu, pobuna u francuskom gradu Villefranche-de-Rouergueu, koju su u rujnu 1943. izazvali prisilno mobilizirani hrvatski i bosanski pripadnici u sastavu njemačke divizije u namjeri da se priključe francuskomu Pokretu otpora. Iako su nacisti brutalno ugušili pobunu, Radio London proglasio je Villefranche-de-Rouergue prvim gradom u zapadnoj Europi oslobođenim od nacističkih okupatora. U sjećanje na pobunu u tom se gradu nalazi spomen-park te ulica nazvana Avenijom Hrvata.
Jasenovac. Za II. svjetskog rata ustaše su na teritoriju NDH otvarali koncentracijske i radne logore. Najveći među njima bio je Jasenovac, u kojem je prema poimeničnomu popisu žrtava stradalo 83 145 zatočenika, od toga najviše Srba te Roma, Židova i Hrvata antifašista. U spomen na sve žrtve 1966. podignut je spomenik te je uređeno spomen-područje.

Osim ustaša, koji su prema njemačkomu nalogu uveli rasne zakone i počeli progoniti Srbe, Židove i političke neistomišljenike, s okupatorom su surađivali i četnici, sastavljeni od paravojnih srpskih jedinica i pripadnika poražene kraljevske vojske. Četnici su djelovali i u pojedinim dijelovima Hrvatske, a cilj im je bio na ruševinama Jugoslavije uspostaviti veliku Srbiju, koja bi, uz Srbiju, uključivala cijelu Bosnu i Hercegovinu i polovicu Hrvatske.

Sisački partizanski odred, prvi odred narodnooslobodilačke vojske Hrvatske i jedna od prvih organiziranih antifašističkih postrojbi u okupiranoj Europi, osnovan 22. VI. 1941. u blizini Siska. Pripadnici odreda bili su po nacionalnosti Hrvati, što je potaknulo širenje partizanskog pokreta i među srpskim stanovništvom. Jedan od pripadnika odreda bio je i Janko Bobetko, poslije hrvatski general te načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske u Domovinskom ratu (1991–95). Datum osnutka te jedinice u Hrvatskoj se danas obilježava kao Dan antifašističke borbe te sjećanja na prinos pobjedi Saveznika i slobodi Europe.

Iako se NDH željela prikazati kao zadovoljenje vjekovne težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom, ubrzo se velik broj njezinih građana, razočaran njemačko-talijanskom okupacijom, prepuštanjem većeg dijela Dalmacije Talijanima, ustaškim terorom te četničkim zločinima protiv Hrvata, bosanskih muslimana i partizana, priključio pokretu otpora i antifašističkoj borbi pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita. Već 22. lipnja 1941. kraj Siska je formiran prvi hrvatski partizanski odred, a ubrzo potom partizanske jedinice osnivaju se i u drugim dijelovima zemlje. Hrvatski partizani formirali su vlastiti Glavni štab Hrvatske pod zapovjedništvom Andrije Hebranga.

Nakon neuspjeha partizanskog ustanka u Srbiji 1941, težište otpora prebacuje se u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Ondje se vode glavne partizanske operacije, a u njima ponajviše sudjeluju borci s područja Hrvatske. Primjerice, tijekom njemačko-talijanskih ofenziva na Neretvi i Sutjesci u Bosni i Hercegovini 1943. više od polovice partizanskih boraca bilo je iz Hrvatske (od 7300 poginulih na Sutjesci, njih 4246 bili su iz Hrvatske). Od 1943. partizanski pokret otpora podupirale su i glavne savezničke sile, koje su uspostavile vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske na čelu s Titom. Osim što su na sebe borbeno vezali, a naposljetku i porazili, znatne njemačke vojne snage, hrvatski i drugi jugoslavenski partizani pridonijeli su antifašističkoj borbi i neprestanim sabotažama željezničkih pruga preko kojih su se sile Osovine opskrbljivale rumunjskom naftom. Ukupno je sabotirano 1800 vlakova, zbog čega je Hitler za osiguranje pruge već 1942. mobilizirao cijelu diviziju sa 75 000 vojnika, no bez većeg uspjeha.

Svi u borbu za slobodu Hrvatske, partizanski plakat. Već potkraj 1942. u Hrvatskoj je bilo oko 25.000 pripadnika pokreta otpora, ujesen 1943. bilo ih je 100.000, a potkraj 1944. više od 150.000. Od ukupno 26 partizanskih divizija pod zapovjedništvom Vrhovnog štaba 1943, bilo je 11 hrvatskih, 7 bosanskohercegovačkih, 5 slovenskih, 2 srbijanske i 1 crnogorska. Hrvatska je među rijetkim europskim zemljama koje su se u II. svjetskom ratu oslobodile vlastitim snagama, bez borbene pomoći Saveznika ili Crvene armije (koja je sudjelovala u oslobađanju dijela Srbije). Na činjenicu da je suvremena Republika Hrvatska sljednica slobodne Hrvatske koja je nastala u otporu prema silama Osovine poziva se i preambula suvremenoga hrvatskog Ustava.

Zahvaljujući respektabilnoj snazi hrvatski su partizani tijekom rata držali velike dijelove domovine pod svojim nadzorom, konstituirajući tijela vlasti na oslobođenom teritoriju. U lipnju 1943. na zasjedanjima predstavnika hrvatskih partizana u Otočcu i na Plitvičkim jezerima osnovano je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), na čelu s glasovitim pjesnikom Vladimirom Nazorom, kao najviše političko predstavničko tijelo antifašističkog pokreta u Hrvatskoj. Poput prave ratne vlade to je tijelo koordiniralo partizanske vojne operacije i organiziralo gospodarstvo na slobodnim područjima. U jesen 1943. slično je tijelo osnovano i u susjednoj Bosni i Hercegovini (ZAVNOBiH). Predstavnici tih dvaju tijela sudjelovali su u obnovi jugoslavenske države kao demokratske federacije na II. zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 29. XI. 1943. u Jajcu. Odluke donesene na tom zasjedanju drže se činom utemeljenja poratne federalne Jugoslavije. Na temelju odluka II. zasjedanja AVNOJ-a zastupnici ZAVNOH-a na III. zasjedanju u Topuskom u svibnju 1944. konstituirali su Federalnu Državu Hrvatsku kao jednu od šest jugoslavenskih federalnih država te obnovili kontinuitet Hrvatskoga sabora ukinutoga 1918.

Hrvatska 1943.
Treće zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom 1944.
Na rad!, plakat, 1945.

Potkraj 1944, nakon oslobođenja Beograda i poraza četnika u Srbiji te amnestije za prebjege iz kvislinških jedinica (do 15. I. 1945), partizanski se pokret dodatno širi, no pod Titovim vodstvom postaje centraliziran i ideološki isključiv, a njegova hrvatska komponenta marginalizirana. U takvom kontekstu rat na hrvatskom prostoru završio je u svibnju 1945. vojnim slomom NDH, uspostavom centraliziranoga komunističkog režima u Beogradu te surovim obračunom s poraženim snagama i civilima osumnjičenima za suradnju s ustaškim režimom te svim »klasnim« neprijateljima i neistomišljenicima, a i s pripadnicima njemačke i austrijske manjine. U takvom je kontekstu pobijeno više desetaka tisuća ljudi tijekom pokolja u Bleiburgu na jugoslavensko-austrijskoj granici kao i tijekom "Križnog puta" u tjednima nakon kraja Drugog svjetskog rata.

U jugoslavenskoj federaciji (1945–1990)

U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (od 1963. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – SFRJ) Hrvatska je dobila današnje granice, međutim njezino je ratno vodstvo djelomice marginalizirano (Andrija Hebrang), a prevladala je boljševička struja, naročito nakon Titova razlaza sa Staljinom.

Unatoč deklariranomu federalističkomu ustroju, proglašenim načelima o republičkoj državnosti i nacionalnim pravima, komunistička je vlast sustavno nijekala hrvatsku državnu individualnost, što je 1960-ih dovelo do Hrvatskoga proljeća, kulturnog i političkog pokreta pod vodstvom dijela Saveza komunista Hrvatske te dijela kulturnih i znanstvenih djelatnika okupljenih oko Sveučilišta u Zagrebu i Matice hrvatske. Taj je reformni pokret tražio priznanje i zaštitu hrvatskoga književnog jezika, jačanje položaja republika nasuprot federaciji, samoupravnu demokratizaciju društva i uvođenje nekih oblika tržišnoga gospodarstva.

Najistaknutiji politički vođe pokreta bili su Savka Dabčević-Kučar (1923–2009) i Miko Tripalo (1926–95). Uz njih tu su i istaknute ličnosti poput Pere Pirkera, Ivana Šibla, Dragutina Haramije, intelektualci poput Vlade Gotovca i Marka Veselice, te studentski vođe Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak. Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću nakon 1971. osuđeno je više od 2000 ljudi, a desetci tisuća otpušteni su s posla ili degradirani. Zabranjen je rad Matice hrvatske te su ugašeni mnogobrojni listovi i časopisi. Nastupilo je razdoblje »hrvatske šutnje«, koje je potrajalo do 1989.

Goli otok, naziv za jugoslavenski logor i zatvor za političke neistomišljenike (od 1949) te kazneno-popravni dom za maloljetnike (od 1956) na području otoka Goli i Sv. Grgur. Ukinut je 1988. Simbol represije komunističkog režima prema političkim neistomišljenicima.
Josip Broz Tito, Gamal Abdel Naser i Javaharlal Nehru, utemeljitelji Pokreta nesvrstanih 1956. na Brijunima. Brijuni su bili omiljena Titova rezidencija, u kojoj je primao mnogobrojne goste. Osim po politici nesvrstavanja, Jugoslavija se od ostalih istočnoeuropskih zemalja razlikovala i po politici otvorenih granica, što je pogodovalo razvoju turizma u Hrvatskoj, a njezinim građanima omogućivalo slobodu kretanja i putovanja.
Hrvatsko proljeće, skup 1971. u Zagrebu.Za govornicom Savka Dabčević-Kučar (1923–2009).

Iako je jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito 1971. slomio pokret, a njegove sudionike politički i sudski progonio, ustavom iz 1974. jugoslavenske su republike priznate kao nositelji suvereniteta pojedinih nacija te su dobile veća prava. Takva je Titova politika bila izraz potrebe za održavanjem ravnoteže između federalističkih (Hrvatska, Slovenija) i centralističkih snaga u Beogradu.

Nakon Titove smrti pojedina su republička vodstva, poglavito u Srbiji i Crnoj Gori, iskazala nezadovoljstvo tim promjenama, te su se otvoreno zalagala za preustroj Jugoslavije, najprije na jugoslavenskoj unitarističkoj i centralističkoj, a početkom 1990-ih i na velikosrpskoj osnovi. To je izazvalo otpor u Hrvatskoj i Sloveniji, koje su zatražile preustroj države na konfederalnoj osnovi. Sukob tih dviju koncepcija doveo je u prvoj polovici 1990-ih do otvorene agresije Srbije, Crne Gore te federalne vojske (JNA) na Sloveniju (1991), Hrvatsku (1991–95) i Bosnu i Hercegovinu (1992–95).

Alpe–Jadran. Još kao jugoslavenska republika, Hrvatska je 1978, zajedno sa Slovenijom, talijanskim regijama Furlanijom-Julijskom krajinom i Venetom te austrijskim saveznim zemljama Koruškom, Štajerskom i Gornjom Austrijom utemeljila Radnu zajednicu Alpe–Jadran. Tijekom 1980-ih ta je organizacija postupno širila članstvo te ostvarila projekte na polju gospodarstva, prostornog planiranja, promicanja položaja manjina i zaštite okoliša, a na zasadama zajedničkog povijesnog nasljeđa i dobrosusjedskih odnosa.